doc. prim. dr. sc. Lavinia La Grasta Sabolić

doc. prim. dr. sc. Lavinia La Grasta Sabolić, dr. med.

doc. prim. dr. sc. Lavinia La Grasta Sabolić, dr. med.

CV

doc. prim. dr. sc. Lavinia La Grasta Sabolić, dr. med.
specijalist pedijatrije
uža specijalnost pedijatrijska endokrinologija i dijabetologija

Diplomirala na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1992.); specijalist pedijatrije (2000.) i uži specijalist pedijatrijske endokrinologije (2010.). Zaposlena u Klinici za pedijatriju KBC-a Sestre milosrdnice, stekla primarijat (2012.). Pohađala poslijediplomske studije iz Kliničke farmakologije i Kliničke pedijatrije na Medicinskom fakultetu te doktorski studij na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; doktorirala (2022.), postala naslovni docent na Medicinskom fakultetu Hrvatskog katoličkog sveučilišta (2023.). Područje užeg interesa: šećerna bolest, pretilost, bolesti štitnjače. Autor i koautor brojnih stručnih i znanstvenih radova, publikacija, priopćenja na kongresima u Hrvatskoj i inozemstvu te autor nekoliko poglavlja u udžbenicima i sveučilišnim priručnicima.
Predavač na više tečajeva trajnog medicinskog usavršavanja liječnika te na dodiplomskom i  poslijediplomskom studiju. Sudjelovala u nekoliko istraživanja na području intervencijskih ispitivanja lijekova. Aktivno učestvuje u radu Hrvatskog društva za pedijatrijsku endokrinologiju i dijabetes, čija je potpredsjednica. U suradnji s Hrvatskim Savezom dijabetičkih udruga i Zagrebačkim dijabetičkim društvom sudjeluje u edukaciji roditelja djece oboljele od šećerne bolesti te je godinama uključena u rad ljetnog edukativno-rekreativnog kampa za djecu i mlade sa šećernom bolesti. Članicameđunarodnog društva za dječji i adolescentni dijabetes, Hrvatskog pedijatrijskog dru štva,  Hrvatskog društva za endokrinologiju i dijabetologiju te Hrvatskog društva za dijabetes i bolesti  metabolizma.

ISHODI UČENJA


Šećerna bolest tip 1: praktičan vodič za zasposlenike u ljekarni
doc. prim. dr. sc. Lavina LaGrasta, dr. med. specijalist pedijatrije

Šećerna bolest obilježena je poremećajem metabolizma ugljikohidrata, masti i bjelančevina do kojeg dolazi uslijed nedostatnog lučenja i/ili djelovanja inzulina. U pedijatrijskoj populaciji najčešće se radi o šećernoj bolesti tipa 1, a znatno rjeđe o šećernoj bolesti tipa 2 ili o monogenskoj šećernoj bolesti.
Na šećernu bolest treba posumnjati kod svakog djeteta koje ima karakteristične simptome učestalog i obilnog mokrenja, pojačanog žeđanja i gubitka tjelesne mase. Dijagnozu valja postaviti što ranije, kako bi se spriječio razvoj dijabetičke ketoacidoze i osigurao što brži oporavak. Razina glukoze u krvi > 11 mmol/l u slučajnom uzorku ili > 7.0 mmol/l natašte, uz prethodno navedene simptome, zahtijeva hitno upućivanje djeteta u ustanovu specijaliziranu za liječenje šećerne bolesti.
Zdrava i uravnotežena prehrana, inzulinska terapija, redovita tjelesna aktivnost te praćenje glikemije imaju za cilj održati vrijednosti šećera u krvi u rasponu bliskom normali (3.9-10 mmol/l), kako bi se spriječio ili odgodio razvoj kroničnih komplikacija bolesti.
Zahvaljujući razvoju novih inzulinskih pripravaka te napretku na području isporuke inzulina i nadzora glikemije, pred oboljele i njihove obitelji postavljaju se sve zahtjevniji terapijski ciljevi, koje je danas u većini slučajeva moguće ostvariti  bez povećanog rizika za hipoglikemiju.
Inzulinski pripravci se razlikuju prema vremenu početka djelovanja, maksimalnog učinka i prestanka djelovanja. U pedijatrijskoj populaciji koriste se prandijalni i bazalni inzulini, najčešće koncentracije 100 ij/ml. Od prandijalnih inzulina prednost se daje inzulinskim analozima koji se pomoću odgovarajućih penova mogu dozirati s preciznošću od ± 0.5 ij. U određenim situacijama, poželjna može biti primjena kratkodjelujućeg humanog inzulina ili „brzih“ inačica inzulinskih analoga. Od bazalnih inzulina, obično se koriste dugodjelujući inzulinski analozi. Navedeno vrijedi za bazal-bolus režim doziranja, dok se u inzulinskim pumpama koriste isključivo brzodjelujući inzulinski analozi (aspart, lispro).
Sustavi za kontinuirano praćenje glikemije (CGM) omogućuju bolesnicima neprekinuti uvid u kretanje glikemije (vrijednost šećera, trend promjene razine šećera iskazan strelicom), što olakšava donošenje terapijskih odluka i potiče proaktivni pristup. Dokazano je da ovi sustavi smanjuju vrijeme provedeno u hipoglikemiji te povećavaju vrijeme provedeno u ciljnom rasponu glikemije, čemu osobito doprinosi opcija alarma za visoke i niske šećere. CGM sustavi se međusobno razlikuju po potrebi ili odsustvu potrebe „skeniranja“ i kalibriranja te po različitom „životnom vijeku“ senzora. Većina sustava može se danas pomoću odgovarajućih aplikacija povezati s pametnim telefonima, a moguće je i praćenje glikemije „na daljinu“, što je osobito važno za roditelje djece koja boluju od šećerne bolesti. Zbog vremena potrebnog da se promjena razine glukoze u krvi odrazi na promjenu razine glukoze u međustaničnoj tekućini potkožja gdje je postavljena kanila senzora (tzv. „fiziološko kašnjenje“), u određenim situacijama (hipoglikemija, hiperglikemija koja zahtijeva primjenu korekcijskog bolusa, pojava simptoma koji ne odgovaraju vrijednosti glikemije koju pokazuje CGM sustav), savjetuje se provjera šećera iz kapilarne krvi.
Inzulinske pumpe olakšavaju život s šećernom bolesti, a uz senzorom potpomognutu terapiju, obično osiguravaju i bolju glukoregulaciju. Danas su bolesnicima dostupne beskateterske pumpe, kao i one s infuzijskim setovima. Najnoviji sustavi hibridne zatvorene petlje, s naprednim algoritmima koji omogućuju prilagodbu bazalne isporuke inzulina te automatske korekcije, može se postići bolja kontrola bolesti, uz istovremeno značajno smanjenje angažmana samog bolesnika.

ISHODI UČENJA:
    • Objasniti razlike između inzulinskih pripravaka.
    • Opisati osobitosti sustava za kontinuirano praćenje glikemije i sustava za kontinuiranu
      supkutanu isporuku inzulina.
    • Navesti situacije u kojima se preporučuje određivanje glukoze iz kapilarne krvi.
©2024 Parenthood Institute

Search